Stav islama u pogledu organizovanja Ajvatovice i učešća u njoj

1187

Bismillah, elhamdu lillah, vessalatu vesselamu ala resulillah.

Ove 1431. hidžretske godine, što odgovara 2010. miladskoj, krajem juna organizuje se, kako kažu orgarizatori, tradicionalna Ajvatovica.[1] Kakav je sud i stav islama u pogledu toga i da li je ispravno i u islamu utemeljeno i dozvoljeno sljedeće:

– posebno određivanje nekog mjesta i vremena za činjenje dove,

– poduzimanje putovanja radi pohođenja (posjete) nekog mjesta,

– ponavljanje posjete nekog mjesta svake godine radi činjenja dove,

– posjeta nečijem kaburu u određeno vrijeme i ponavljanje te posjete svake godine,

– poduzimanje putovanja radi posjete nečijem kaburu,

– organizovanje ovakvih skupova,

– odazivanje i učešće na ovakvim skupovim.

Nijedan događaj niti postupak ne izlazi iz okvira jednog od pet šerijatskih propisa i to: farza (obaveznog) ili harama (zabranjenog) ili mustehaba (preporučenog) ili mekruha (pokuđenog) ili pak mubaha (dozvoljenog). Svaki govor o islamu i njegovim propisima mora biti potkrijepljen validnim šerijatskim dokazima (Kur’anom i sunnetom) i nikome nije dato pravo i mogućnost da govori o ovome po svojim pretpostavkama i mišljenjima.

Sve gore spomenute aktivnosti vezane za Ajvatovicu nemaju svoje osnove niti utemeljenja u islamu i njegovim jasnim i čistim propisima. To je jedna negativna novotarija (bidat) u vjeri koja je zabranjena da se čini jasnim hadisima Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: “Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje odbačeno je”.(Hadis je muttefekun alejh)

I kaže Poslanik: “Najgore stvari su novotarije u vjeri, a svaki bid’at (novotarija) je dalalet (zabluda).” (Muslim)

Tako je određivanje nekog mjesta ili vremena za činjenje dove, što nema osnove u Šerijatu i dokaza u islamu, izmišljeno i uvedeno u ibadet (dovu) koji je iako u osnovi utemeljen, učinilo novotarijom (bidatom) koji se ne smije činiti jer mu je dodato ono što nije propisano. Poznato je da su ibadeti striktno određeni i precizirani i da nije dozvoljeno ništa u njima mijenjati, niti im bilo šta novo dodavati. Propisivanje vjere je isključivo pravo samo Allaha, subhanehu ve teala, i niko od Njegovih stvorenja u tome nema nikakvog udjela . Kaže Uzvišeni Allah:

“Imaju li oni božanstva koja su im propisala od vjere ono što Allah nije dozvolio?” (prijevod značenja Kur’ana, sura Eš-Šura, ajet 21)

Putovati radi vjerskog pohođenja nekog mjesta nije dozvoljeno zato što su samo tri mjesta na Zemlji karakteristična po odlascima u njih radi takve posjete. Kaže Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem: “Ne poduzima se putovanje osim ka tri mesdžida: El-Mesdžidul Haramu, El-Mesdžidul Aksau i ovom mom mesdžidu.” (Hadis je muttefekun alejh)

Namaz na ovim mjestima je posebno cijenjen i vrijednovan. Što se tiče ostalih mesdžida i džamija, one su na istom stepenu vrijednosti i nije dozvoljeno posebno ići na put da bi se posjetile, jer se time posebno vrijednuju mimo drugih, a za to nema šerijatskog dokaza. Kada je to sa džamijama kao najodabranijim mjestima na Zemlji, onda su druga mjesta još preča da se musliman kloni putovanja radi njihove vjerske posjete. To je oponašanje onih koji su zabludjeli slijedeći svoje strasti i pretpostavke.

Nikada nije zapamćeno od ashaba da su išli u posjetu nekih mjesta radi ibadeta na njima, već su od njih upućenima poznate izreke kritike takvog postupka. Stvar je još gora ako se ta putovanja poduzimaju u određeno vrijeme radi posjete nečijeg kabura, jer je to put koji vodi širku. Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: „Nemojte moj kabur uzeti svetkovinom” (Ebu Davud i Ahmed), tj. nemojte u određeno vrijeme, u jedan određeni dan, naročito sakupljanje i naročite obrede vezati za moj kabur. Pa kada je stvar ovakva sa kaburom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zar bi svetkovine vezane za kaburove drugih osoba mogle biti dozvoljene?

Mehmed ef. Handžić, rahmetullahi alejhi, koji slovi za autoritativnog alima koji je afirmisao nauku Kur’ana i sunneta na našim prostorima u svojim “Vazovima” (str. 67) kaže sljedeće:

“Tako je, na primjer, neuki dio našeg bosansko-hercegovačkog muslimanskog svijeta postavio u vezi s nekim Ajvaz-dedom svetkovinu, koju nazivaju Ajvatovica, a sastoji se u tome, da se u određeni dan svijet sakupi nedaleko od Prusca, posjeti kabur Ajvaz-dedin i kod nekakve stijene uče razne dove. To se toliko kod seljaka uvriježilo, da ga smatraju, kako to običavaju reći, ‘malim hadžom’.”

Kada se ovom negativnom činu doda još i miješanje muškaraca i žena, nedolično neislamsko oblačenje i ponašanje i druge neispravnosti koje se dešavaju tom prilikom, a koje niko ne sprječava niti otklanja, stvar biva još gora. Ima naznaka da je dotični Ajvaz dedo bio bogumil, tako da se spomenutom dodaje još jedna negativnost, a to je uspostavljanje obreda vezanih za nemuslimane, što je još najgore.

Neki će potražiti opravdanje u nacionalnom karakteru skupa, što niukom slučaju nije ispravno, jer kada se nije dozvoljeno sakupljati ovom prigodom i na tom mjestu iz vjerskih razloga, onda pogotovu iz nekih drugih nije.

Neki će reći da je to naša tradicija, što takođe nije ispravno, jer je naša tradicija ispravna i izvorna vjera islam, a ne običaji neznalica i slijepo slijeđenje nekih predaka koji su u ovom jasno pogriješili, pa ako ih u neispravnom budemo slijedili njihov grijeh će se samo povećati, a time im kod Uzvišenog Allaha ugled nećemo povećati.

Neki će spominjati potrebu jedinstva i okupljanja našeg muslimanskog naroda u ovakvim prigodama, posebno u ovim vremenima punim iskušenja. Dočim, istina je da u ovome nije pravo i istinsko jedinstvo i okupljanje, već samo zavaravanje naroda i njegovo dalje udaljavanje od rješenja suštinskih problema koji nas tište kao neodvojivi dio našeg velikog islamskog Ummeta danas.

Neki će se pravdati učešćem na ovakvim skupovima nekih ljudi koji su za njih autoriteti i na koje se oni ugledaju i u koje imaju povjerenja. Dočim, činjenica je da niko ne može među ljudima biti veći autoritet od Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti bolje poznavati vjeru od njega, a on je to jasno zabranio. Islam i njegovi propisi nisu bili samo za ono mjesto i vrijeme, već ostaju trajno dok je svijeta i vijeka do Sudnjeg dana. Nema više novih poslanika niti novih objava koje bi derogirale ili promijenile postojeće islamske propise. Oni koji drugačije govore poigravaju se sa vjerom i time ostvaruju sitne ovosvjetske koristi kupujući svoju propast na Ahiretu.

Kada imamo spomenuto u vidu onda shvatamo da organizovanje Ajvatovice, kao i učešće u njoj, nije islamom dozvoljeno i sa sobom ne nosi sevab već očiti grijeh, te se musliman nipošto ne smije upuštati u tako nešto, a oni koji su to radili u prošlosti dužni su se pokajati Uzvišenom Allahu, subhanehu ve teala, i objasniti ljudima da to ne smiju više činiti.

Uzvišeni Allah je najbolji svjedok!

Izvor: Essunne.com



[1] Godine prilagodio Essunne

SHARE