Dronovi i demokratija

189

Raketni napad je ubio troje ljudi. Njihova tijela su bila kompletno spaljena. Bilo je moguće identificirati ih jedino preko nogu i ruku. Jedno tijelo je još gorilo kada je on stigao. Kasnije je saznao da su to bila tijela jedne porodice iz njegovog sela, dvoje odraslih i jedno sedmogodišnje dijete…Oni koji su došli pomoći a i oni koji su promatrali šta se desilo bili su pogođeni drugim raketnim napadom, koji je uslijedio 15 minuta poslije prvog. Još šestero ljudi je poginulo…


Dan poslije američkog napada bespilotnom letjelicom (dron) u Sjevernom Vaziristanu, dva čovjeka su odlučila da ispričaju svoju priču s obzirom da su bili svjedoci raketnog napada.

Jedan je od njih je novinar Safdar Dawar, generalni sekretar Plemenske unije novinara.

Novinari rade pod teškim okolnostima i pod stalnim pritiskom vojnih grupa i pakistanske vlade. Šestorica njegovih kolega su ubijeni za vrijeme izvještavanja iz Sjevernog i Južnog  Vaziristana.

Drugi čovjek, koji je želio ostati anoniman, je iz Miranšaha, centra Sjevernog Vaziristana. On radi sa lokalnom vaziristanskom humanitarnom organizacijom koja pruža pomoć žrtvama raketnih napada u vojnim akcijama. Ovaj čovjek kaže:

“Ako ljudima treba krv ili lijekovi ili treba da idu do Peševara ili u drugu bolnicu, ja sam tu da im pomognem. Ja isto tako pokušavam da pružim ekonomsku pomoć i ostalo što im treba.“

Oba čovjeka su izjavila da je pakistanska vlada samo formalno prisutna u oblasti. Preživljeli od raketnih napada ne dobivaju nikakvu kompenzaciju. Ne pomaže im ni vojska ni vlada prilikom saniranja posljedica raketnih napada.

Novinar Dawar je dodao da je on zvao lokalnog političkog predstavnika u vezi događaja od 12. maja. Ništa mu nije pomogao. Odgovor političkog predstavnika je bio: “Ako dobiješ novu informaciju, obavijesti me!”

Američki mediji o ovim događajima izvještavaju veoma šturo. Navede se samo mjesto napada kao i koliko „militanata“ je ubijeno. Novinar i socijalni radnik iz Sjevernog Vaziristana su me upitali zašto američki narod ne traži podrobnija objašnjenja (od svoje vlade).

“Teško je sagledati zastrašujuću stvarnost raketnog napada”, rekla je Džejn Mejer citirajući bivšeg CIA zvaničnika

„Ljudi koji su preko svojih monitora uživo gledali raketni napad, opisali su ga kao zastrašujući. ‘Mogli ste vidjeti male figure ljudi koji trče, onda eksplozija, a kada se prašina slegne ostanu samo ruševine“, ovako je jedan bivši CIA oficir koji je radio u Afganistanu poslije 11. septembra opisao jedan raketni napad.“

“Vidite ljude koji trče da se sklone od napada”, nastavlja Džejn Mejer.

A zatim samo ruševine i spaljene stvari.

Socijalni radnik se sjeća dolaska u jednu kuću u Miranšahu koja je bila pogođena u 9 sati navečer, prije godinu dana. Kuća je bila pored fabrike šibica, blizu jedne škole. Raketni napad je ubio troje ljudi. Njihova tijela su bila kompletno spaljena. Bilo je moguće identificirati ih jedino preko nogu i ruku. Jedno tijelo je još gorilo kada je on stigao. Kasnije je saznao da su to bila tijela jedne porodice iz njegovog sela, dvoje odraslih i jedno sedmogodišnje dijete. Jedno spaljeno tijelo nisu mogli uzeti u jednom komadu, nego su morali ostatke tijela pokupiti u plastičnu vreću kako bi ih odnijeli (pokopali).

Oni koji su došli pomoći a i oni koji su promatrali šta se desilo bili su pogođeni drugim raketnim napadom, koji je uslijedio 15 minuta poslije prvog. Još šestero ljudi je poginulo, a jedan od njih je bio brat poginulog u prvom napadu.

Nakon ovih raketnih napada, ljudi su se bojali priteći u pomoć nastradalima zbog opasnosti od novog napada i mogućnosti da i sami budu ubijeni. Čekali su po nekoliko sati da bi bili sigurni od novog napada, međutim, za to vrijeme ranjeni su umirali bez neophodne pomoći.

Oni koji su bili u blizini mjesta eksplozije, zbog jačine eksplozije, ponekad su bili odbačeni do obližnjih ograda ili zgrada. Tako su mnogi zadobijali prelome kostiju ili potrese mozga.

Socijalni radnik je opisao još četiri događaja za koje nije dao tačne datume a mi na internetu nismo mogli naći vijesti o događajima koje je opisao (što znači da niko o njima nije ništa izvijestio, op.PV.).

Riaz Han, AP reporter, opisivao je jedan napad bespilotnom letjelicom 15 maja, navodeći  razlike između izjava očevidaca i službenih izjava.

„Takve greške su česte i obično se nikada ne ispravljaju“, objasnio je Han.

Ogorčeni zbog ovoga, novinar i socijalni radnik su nas zasuli pitanjima:

„Ako Amerika ima tačnu informaciju i pogodi metu u prvom napadu, čemu onda

drugi napad?“, pita Safdar.

„Ko je dao dozvolu Americi da ubija, i u kojem je sudu odluka donesena? Ko je

rekao da mogu da napadaju koga oni hoće?“

„Kakva je demokratija Amerika“, pita Safdar, „kada narod (Amerike) ne postavlja ova pitanja?“

Otkako je Obama naslijedio Buša, napadi bespilotnim letjelicama se mnogo više koriste. Narod Amerike veoma malo polemiše oko toga. Više nego ranije, američka vlada koristi  novac za ratovanje a da je nije briga šta narod misli, niti se narod pita u šta će se koristi  novac.

Socijalni radnik i novinar su ubijeđeni da oni koji prežive napad dobivaju veću mržnju prema Americi.

Što posiješ to ćeš i požnjeti.

Autori: Kathy Kelly and Josh Brollier

Izvor: http://pulsemedia.org

SHARE