Odvažnost i suzdržljivost

377


Njegova (šejtanova) neobična spletka jeste to što posmatra čovjeka dok ne uvidi koja od dviju snaga njim ovladava: smjelost i hrabrost ili suzdržljivost i slabost.

Ako vidi da ovladava suzdržljivost i slabost, on ga počne gušiti, slabiti njegovu odlučnost i odvraćati ga od onog što mu je naređeno prikazujući mu to teškim. Pri tome mu kao olakšanje nudi da to ne izvrši sve dok ga potpuno ne ostavi ili svede na malu mjeru.

Ako vidi da je odlučan i odvažan, navodi ga na reduciranje naređenog (svih obaveza) ili obmanjuje ga da mu to nije dovoljno te da mu treba još nešto. Tako čovjek jedno počne zapostavljati, a u drugom pretjerivati.

Prethodnici su kazali: “Za sve što je Allah naredio šejtan ima dvije ružne misli kojima nastoji zaokupiti ljude: zapostavljanje toga ili pretjerivanje. Svejedno je koje će preovladati.”

Većina ljudi, osim malo njih, pala je u zamku zapostavljanja ili u zamku pretjerivanja. Rijetki su čvrsti na Pravom putu, na kojem su bili Allahov Poslanik, alejhisselam, i njegovi drugovi.

Neki ljudi, zapostavljaju obavezu čistoće, a neki pretjeruju toliko da su time opsjednuti. Neki škrtare kad je u pitanju imetak, a drugi, opet, pretjeruju toliko da potroše sve i raspu sve na ljude, protraćivši sve što imaju.

Ima ljudi koji se sustežu od jela, pića i odijevanja koji su im potrebni, nanoseći tako štetu tijelu i duši, a ima i onih koji pretjeruju toliko da uzimaju preko svojih potreba, pa i oni nanose štetu svojim tijelima i dušama.

Neki su uskraćivali prava poslanicima i njihovim sljedbenicima pa su ih čak i ubijali, a drugi su im, opet, pretjerujući, robovali.

Postoje ljudi koji su skroz smanjili druženje s drugim ljudima, izdvojivši se tako u stvarima kao što su džuma namaz, džemat i borba na Allahovom putu, dok se drugi toliko miješaju da zajedno čine nepravdu i grijehe.

Jedni se libe zaklati vrapca ili ovcu radi jela, drugi, opet, pretjeruju pa kolju toliko da se to može nazvati krvoprolićem.

Pojedinci zapostavljaju bavljenje naukom koja im koristi, a drugi je dižu na takav nivo da im ona postaje cilj, a ne rade po onome što znaju.

Pojedini ljudi reduciraju svoje jelo na travu i biljke, a drugi pretjeruju i jedu i ono što je očito haram.

Nekima se dobrim čini zapostavljanje prakse Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o pitanju braka, pa ga mrze iz dna duše, a drugi pretjeruju i čine svaki haram do kojeg stignu.

Ima ljudi koji ne priznaju pametne ljude koji poznaju vjeru i ispravno djelovanje i suprotstavljaju im se, a ima i onih koji pretjeruju do te mjere da ih počnu obožavati, pored Allaha Uzvišenog.

Pojedinci, isto tako, ne priznaju ono što učeni ljudi govore i uopšte ne mare za to, a neki drugi zaista pretjeruju smatrajući dozvoljenim ono što im dozvole, a zabranjenim ono što oni zabrane, dajući tako prednost onome što oni govore nad jasnim i ispravnim sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ima onih koji govore da Allah, neka je hvaljen, nema moć nad ljudskim djelima niti ima veze sa njima, već ih oni čine neovisno od Njega i bez Njegovog određenja. Drugi pretjeruju i govore da ljudi uopšte ne čine svoja djela, da je Allah Taj Koji ih uistinu obavlja, da su to Njegova djela, a ne njihova. Božiji robovi, po njima, nemaju nikakve moći ni djelovanja.

Ima onih koji niječu da je Allah, neka je hvaljen, direktno govorio s bilo kime, a ima ih i koji govore da još uvijek govori i da će uvijek govoriti: “O Iblise, šta te je spriječilo da učiniš sedždu, Ja sam te stvorio.” Da govori Musau: “Idi faraonu” (Ta-Ha, 24) Po njima, On još uvijek govori ovo, a oni ga slušaju isto kao što je vječno Njegovo svojstvo života.

Jedni govore da Allah, neka je hvaljen, ni od koga neće primiti zauzimanje u korist bilo koga i da se nikome neće smilovati, bilo čijim zauzimanjem (šefaat). Drugi čak drže da će se stvorenja kod Njega zauzimati bez Njegove dozvole, isto kao što se ugledni ljudi zauzimaju kod vladara.

Ima ih koji govore da je iman naveo ljude na griješenje i nepravdu, kao što je slučaj s imanom Džibrila i Mikaila, pogotovo Ebu Bekra i Omera. Drugi pretjeruju i kažu da samo jedan veliki grijeh izvodi iz islama.

Neki ljudi niječu istinu o postojanju Božijih imena i svojstava i kažu da Mu ona ne pristaju. Drugi pak pretjeruju, poredeći ih sa svojstvima stvorenja i izjednačavajući ih s njima.

Bilo je onih koji su protjerali Poslanikovu porodicu i borili se protiv nje smatrajući dozvoljenim da je ekskomuniciraju, a drugi su im opet, pripisali neka poslanička svojstva kao što je bezgrješnost i sl., pa možda čak i Božije osobine.

Jevreji su Mesiha (Isa, alejhisselam) smatrali lašcem, protjerali su njega i njegovu majku zato što je Allah kazao da nije tačno ono za što su njih dvoje optuživani. Kršćani su ga, s druge strane, proglasili Božijim sinom i bogom kojeg treba obožavati, pored Allaha.

Neki drže da ne postoje ljudski nagon, narav i priroda, drugi ih smatraju neophodnim i misle da se oni ne mogu promijeniti ili nečim zamijeniti, neki od njih prikazali su ih gotovo neovisnim.

Neki su narodi ogrezli u nečistoći, kao što su kršćani i njima slični. Neke su njihove smutnje odvele u ropstvo, a to su jevreji.

Pojedini se ljudi dotjeruju radi drugih ljudi, služe im i obožavaju ih. Drugi, opet, čine loša djela kojima gube ugled kod ljudi. Oni sebe nazivaju melamijama.

Neki su zapostavili djela srca, ne pridaju im nikakvu važnost i ne daju im nikakvu zaslugu. Drugi su toliko pretjerali  da su svoje mišljenje i djelovanje sveli na njih i odrekli se djelovanja svojim rukama i nogama.

Kad bi željeli ovo potpuno objasniti bilo bi to veoma dugo poglavlje. Mi smo ukazali na njega onoliko koliko je to potrebno.

Ko se želi spasiti ovog belaja neka zna da je istina u slijeđenju Allahovog Poslanika riječju i djelom i neka donosi odluke zbog kojih neće sumnjati da li je na Pravom putu, a ono što se s tim ne poklapa šejtanovo je zavođenje i navraćanje na zlo. I neka bude siguran da mu je on neprijatelj koji ga ne navraća na dobro: “On poziva svoje sljedbenike da budu među stanovnicima ognja.” (Fatir, 6)

Neka ostavi ono što nije u skladu sa putem Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bez obzira šta bude, neka ne sumnja  da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na Pravom putu, jer ko sumnja u ovo on nije musliman.

Kada čovjek to zna, kako onda može ne slijediti njegov sunnet?! Šta osim njegovog puta treba čovjeku?! Neka svojoj duši (nefsu) kaže: “Zar ne znaš da je staza Allahovog Poslanika pravi put? Kad ona potvrdno odgovori, neka kaže: “Da li je on to radio?” Ona će reči: “Ne”, a ti joj reci: “Šta je poslije istine osim zabluda? Zar pored Dženneta ne postoji samo Vatra, a pored Allahovog i puta Njegovog Poslanika samo šejtanov put? Ako slijediš njegov put, bit češ njegov drug.” Ona će reči: “Da je bogdo između tebe i mene razdaljina dva istoka. Loš si ti drug.” (Ez-Zuhruf, 38)

Iz knjige: Šejtanove zamke

Autor: šejhul-islam Ibn Kajjim el-Dževzijje

SHARE