EKSKLUZIVNO: Pismo šejhul-islama stanovnicima Haleba (I)

1106

Kada su 699. h.g. Tatari pristigli u Haleb, i kada je vojska Misra (Egipta) napustila Haleb a vojska Šama i dalje ostala prisutna, šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, je  stanovnicima Haleba napisao sljedeće pismo:

بسم الله الرحمن الرحيم

Onome do koga ovo doprije, od muslimana i vjernika – Allah im podario hajr na oba svijeta, i obasuo ih Svojim vidljivim i skrivenim blagodatima, i pomogao ih ponosnom pomoći, i nagradio ih velikom pobjedom, i od Sebe im dodjelio istinskog pomagača, i njih same učinio od onih koji se čvrsto drže za Njegovo uže, slijedeći Njegov Pravi put: es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berakatuhu.

Zahvaljujemo za vas Allahu, pored Kojeg nema drugog boga. On je hvale dostojan, i On je svemoćan. Molimo Ga da donese salavat na Njegovog odabranika i najboljeg čovjeka, Muhammeda, Svoga roba i Poslanika, sallallahu alejhi ve ala elihi ve selleme teslima.

A zatim:

Uistinu je Uzvišeni Allah poslao Muhammeda s uputom i pravom vjerom, kako bi dominirala nad ostalim vjerama, a dovoljan je Allah kao svjedok, učinivši ga je pečatom svih vjerovjesnika i prvakom svih Ademovih potomaka. Knjigu koju mu Je poslao, učinio Je da dominira nad ostalim knjigama i potvrđuje iste, a njegov ummet Je učinio najboljim ummetom koji se ikada pojavio među ljudima. Oni naređuju da se čine dobra djela, a zabranjuju i odvraćaju od rđavih; i među svim ostalim skupinama, oni su kod Allaha najbolja i najplemenitija skupina. On, Uzvišeni im je upotpunio njihovu vjeru, Svoju blagodat na njih obasuo, i zadovoljan je da im vjera bude islam.

Stoga, nema bolje vjere od njihove vjere s kojom im je došao njihov Vjerovjesnik, niti bolje knjige od njihove, niti boljeg ummeta od njih. Naprotiv, naša knjiga, naš Vjerovjesnik, naša vjera, naš ummet – bolji su od svake druge knjige, vjere, vjerovjesnika i ummeta.

Zato zahvaljujte Allahu na blagodatima koje vam je podario:
„A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit“ [1]

Čuvajte ovu blagodat s kojom ćete postići dobro ovoga i onoga svijeta. Čuvajte se od toga da budete od onih koji umjesto zahvalnosti Allahu na blagodatima, nezahvlanošću uzvraćaju – pa se tako okrenete od čuvanja i vođenja brige o ovoj blagodati, i zadesi vas ono što je zadesilo onoga koji se svojim stopama vratio i počeo se baviti onim što mu ne koristi na dunjaluku, zanemarujući ono što mu je nužno za njegov dunjaluk i vjeru. Time je izgubio i dunjaluk i ahiret.

Vi ste već čuli ono čime je Uzvišeni Allah opisao zahvalne i one koji se vraćaju nazad, onda kada je rekao:
„Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro, ili ubijen bio, zar biste se vi nazad vratili?! Onaj ko se nazad vrati, Allahu neće ništa nauditi, a Allah će zahvalne nagraditi“ [2]

Uzvišeni Allah je ovaj ajet – i one prije njega i poslije njega – objavio u bici na Uhudu, onda kada su muslimani izgubili sa svojim Vjerovjesnikom, i kada je ubijena najbolja grupa u ummetu. Poslanik je sa jednom malom grupicom ostao postojan, te su nevjernici uspjeli dođi do njega, polomili mu njegove kutnjake, ranili mu lice, razbili njegov šljem, pa su mnogi od najodabranijih ashaba bili ubijeni i ranjeni dok su ga branili. Tada je šejtan povikao: ‘Muhammed je ubijen’, i to je žestoko potreslo srca nekih od muslimana – do te mjere da su neki i posustali, dok je druge Allah učvrstio pa su ostali postojni i čvrsti.

Isto tako kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio, srca su se poljuljala i uže vjere uzdrmalo, a poniženje prekrilo onoga od ljudi kome je Allah odredio, sve dok im nije došao Ebu Bekr Es-Siddik, radijellahu anhu, i rekao:

“Ko je obožavao Muhammeda, pa zaista je on umro. A ko je obožavao Allaha, pa zaista je Allah živ i ne umire”, te je proučio Allahove riječi:
„Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro, ili ubijen bio, zar biste se vi nazad vratili?! Onaj ko se nazad vrati, Allahu neće ništa nauditi, a Allah će zahvalne nagraditi“, a ljudi kao da nisu čuli ovaj ajet prije nego ga je citirao Ebu Bekr, radijellahu anhu, iako u stvarnosti nije bilo toga koji taj ajet nije znao i učio.

Sebebom smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, velike grupe ljudi su se odmetnule od vjere, pa se tako pojavila slabost(u ummetu). Neki od njih su se u postpunosti odmetnuli od vjere, dok su se drugi odmetnuli od nekih vjerskih obreda, kazavši: ‘klanjat ćemo, ali nećemo davati zekat!’ Ima i onih koji su se odmetnuli neispovijedajući iskreno vjeru s kojom je došao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pa su pored Muhammeda vjerovali i u druge ljude koji su sami sebe proglasili vjerovjesnicima, poput Musejleme El-Kezzaba (lažova), Tulejha El-Esdi, i drugih. Protiv takvih su džihad poveli oni koji su bili zahvalni, koji su ostali čvrsti u vjeri: drugovi Allahova Poslanika od muhadžira i ensarija, et-tulakaa (puštenih na dan osvajanja Mekke), beduina i svih onih koji su ih u dobru slijedili, o kojima je Uzvišeni Allah rekao:
„O vi koji vjerujete, ako neko od vas od svoje vjere otpadne – pa, Allah će sigurno umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole“ [3]

To su oni koji su se borili protiv onih koji su se vratili svojim stopama, a koji Allahu nisu ništa naudili.

Allah nije objavio niti jedan ajet u Kur’anu a da određena grupa po njemu nije postupala, te će i drugi mimo njih po istom postupati. Pa ko bude od onih zahvalnih i čvrstih u vjeri koje Allah voli, takav će se boriti protiv onih koji se vraćaju svojim stopama, onih koji otpadaju od vjere, i onih koji uzimaju jedan a ostavljaju drugi dio – kao što je stanje ovog zločinačkog i nevaljalog naroda (tj. Tatara), koji je izašao u borbu protiv sljedbenika islama. Neki od njih su izgovorili kelimei-šehadet i prihvatili naziv islama bez pridržavanja i prkatikovanja njegovog šerijata. Stoga, njihova vojska se dijeli na četiri grupe:

Prva: nevjernička grupa koja je ostala na svom kufru, a sastoji se od El-Kerdža, Armenaca, i Mongola.

Druga: grupa sačinjena od arapa, perzijanaca, rimljana i dr. koja je bila islamska, pa se odmetnula od islama i vratila svojim stopama. Ova grupa je većeg grijeha i zločina kod Allaha, Njegova Poslanika i vjernika, od kafira koji je u osnovi nevjernik, i to iz više aspekata:

1 – Ubijanje ovih (tj. otpadnika od vjere) je obaveza sve dok se ne povrate onom od čega su se odmetnuli.

2 – Nije dozvljeno da se sa njima potpisuje ugovor o davanju džizje, ni sigurnosti. Njihov zarobljenik se ne oslobađa, niti se zamijenjuje za novac ili ljude.

3 – Ono što oni zakolju nije dozvoljeno jesti; njihove žene se ne smiju ženiti, niti uzimati za ropkinje dok god su na svom riddetu (otpadništvu), po konsenzusu svih učenjaka.

4 – Onaj od njih ko se bori – ubija se. Ali i onaj ko se ne bori, poput oronulog starca, slijepog, sakatog – također se ubija po konsenzusu svih učenjaka. Isti propis važi i za njihove žene kod većine učenjaka.

Što se tiče kafira koji je u osnovi nevjernik, dozvoljeno je da se sa njim sklapa ugovor o sigurnosti i primirju. Dozvoljeno je da se oslobodi ropstva i da se razmijeni ako je zarobljenik, po stavu većine učenjaka. Dozvoljeno je da se sa njim sklapa ugovor o davanju džizje ako je od ehlul-kitabija. Dozvoljeno je jesti ono što oni zakolju, i mogu se ženiti njihove žene. Također,  njihove žene se ne ubijaju osim ako lično učestvuju(u ratu), bilo govorom ili djelom, po konsenzusu svih učenjaka. Isto tako, od njih se ne ubija osim onaj koji se može boriti – po konsenzusu učenjaka, i kao što na to ukazuje sunnet.

Prema tome, nevjernik murtedd (otpadnik) je goreg stanja i stepena od nevjernika koji se još uvijek nalazi na svome kufru, i po vjerskom i po dunjalučkom gledanju. A među tim narodom (tj. Tatarima) je toliko murteda da njihov broj samo Uzvišeni Allah zna. Dakle, ovo su prve dvije grupe.

Treća: grupa koja je nevjernička a pripisuje se islamu, iako se ne pridržava njegovih zakona i obreda, kao što su uspostavljanje namaza, davanje zekata, obavljanje hadždža, neprolijevanje muslimanske krvi i neoskrnavljanje njihovog imetka, vođenje džihada na Allahovom putu, uzimanje džizje od kršćana i židova, i dr.

Borba protiv ovakvih je vadžib po konsenzusu svih muslimana, kao što se i Ebu Bekr Es-Siddik, radijellanhu anhu, borio protiv onih koji su odbili davati zekat. Šta više, oni su gori od njih iz više razloga. I kao što su se ashabi, zajedno sa vođom prevovjernih Alijom ibn Ebi Talibom, radijellahu anhum, borili protiv haridžija po naredbi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zato što ih je opisao riječima: „Među vama će se pojaviti ljudi da ćete vi svoj namaz smatrati bezvrijednim u poređenju s njihovim, a isto tako i svoj post s njihovim, i svoja ostala djela s njihovim. Oni će učiti Kur’an (samo riječima) koji neće prelaziti granice njihovih grla. Izlazit će iz vjere kao što strelica izlazi iz lovine. Gdje god ih sretnete, ubijte ih, jer će na Sudnjem danu nagrada čekati onoga koji ih ubije“[4]

I riječima: „Kada bi vojska koja se bori protiv njih znala kakva im je nagrada za to obećana jezikom njihovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, sve bi poslove zapostavili, a išli bi da se bore protiv njih“[5]

I riječima: „Oni su najgori ubijeni pod ovim nebeskim svodom, a najbolji ubijeni je onaj koga su oni ubili!“[6]

Dakle, pored toga što mnogo klanjaju, poste i uče Kur’an, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se protiv njih borimo, te se vođa pravovjernih Alija ibn Ebi Talib zajedno sa ostalim ashabima koji su bili s njim borio protiv njih. Niko se nije razišao po pitanju borbe protiv njih, kao što su se razišli po pitanju borbe između stanovnika Basre i Šama (tj. Alijine i Muavijine vojske), zato što je to bila međusobna borba muslimana. Stoga, ovi (Tatari) su gori od haridžija iz više aspekata, iako nisu istog vjerovanja, jer međi njima (Tatarima) ima onih čiji se stav spram muslimanima poklapa sa stavom haridžija.[7] Ovo je treća grupa.

Četvrta: jeste grupa koja je gora od svih prethodnih grupa. To su oni koji su se odmetnuli od islamskih zakona, i sada se samo pripisuju istim. Ovakvi su nevjernici murtedi, i oni su ušli u islam bez pridržavanja njegovih zakona, i ostavili islamske zakone ali nisu ostavili i njegov naziv. Borba protiv sviju njih je vadžib po konsenzusu svih muslimana, sve dok se ne povrate i počnu pridržavati zakona islama; sve dok smutnje ne nestane i dok samo Allahova vjera ne ostane; i dok Allahova riječ – a to je Njegova Knjiga u kojoj se nalaze Njegove naredbe, zabrane i obavijesti – ne bude gornja.

Ovaj propis po pitanju njih važi onda kada se nalaze u svojim zemljama, pa šta onda reći kada su okupirali islamske zemlje, kao što su Irak, Horosan, El-Džezira(Arapski poluotok), Konstantinopol! I šta tek reći kada su vas oni prvi ciljali i napali nepravedno!

„Zar se nećete boriti protiv ljudi koji su zakletve svoje prekršili, Poslanika nastojali protjerati i prvi vas napali? Zar ih se bojite? Preče je da se Allaha bojite ako ste vjernici. Borite se protiv njih, Allah će ih rukama vašim mučiti i poniziti, a vas će protiv njih pomoći i grudi vjernika zaliječiti, i iz srca njihovih srdžbu odstraniti. A Allah će onome kome On hoće pokajanje primiti; Allah je Onaj Koji sve čuje i mudar je“[8]

(Nastaviće se…)

(Medžmu’ul-fetava, 28/226)

[1] En-Neml: 40.

[2] Alu Imran: 144.

[3] El-Maide: 54.

[4] Buhari (5058, 6930), Muslim (1066).

[5] Muslim (1066), Ebu Davud (4768).

[6] Tirmizi (3000), Ibn Madže (176).

[7] Tj. i oni su smatrali dozvoljenost borbe protiv muslimana kao što to smatraju haridžije.

[8] Et-Tevba: 13-15.