Malo je onih koji shvataju suštinu menhedža1 ove uzvišene vjere i veličine njenih propisa. Kada je Uzvišeni Allah stvorio Džennet i Vatru poslao je Džibrila, alejhis-selam, da ih vidi te je on pogledao Džennet i njegove blagodati a potom rekao: “Tako mi Tebe, o Gospodaru, niko neće čuti za Džennet a da neće ući u njega!” Međutim, kada je po drugi put vidio Džennet, nakon što ga je Allah okružio poteškoćama, Džibril je rekao: “Tako mi Tebe, o Gospodaru, pobojao sam se da niko neće ući u njega!”
Put kojeg je Uzvišeni Allah odredio da vodi ka Džennetu nije posut ružama i cvijećem. Naprotiv to je put koji je ispunjen poteškoćama, iskušenjima, ezijetom2 i krvlju.
Da je iko mogao ući u Džennet bez slijeđenja ovog puta onda bi najpreći ljudi tome bili Allahovi poslanici i vjerovjesnici koje je Uzvišeni Allah odabrao nad drugim ljudima. Bili su ezijećeni (uznemiravani) i utjerivani u laž, ali su osaburali na tome sve dok im nije došla Allahova pomoć. Ove činjenice je svjestan svaki razuman čovjek koji je proučio menhedž Allahovih poslanika i historiju daveta3. Stoga su prve riječi koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo, nakon što mu je dostavljena objava, bile riječi Vereke ibn Neufela koji je čitao prijašnje knjige, a koji mu je rekao:
“Niko nije došao sa onim sa čim si došao ti, a da prema njemu nije ispoljvana mržnja i neprijateljstvo.”
Stoga, oni koji maštaju da budu od nasljednika vjerovjesnika, a zatim žele zadovoljstvo ljudi ili vlasti, nisu shvatili suštinu ovoga menhedža. Vjerovjesnici su došli da iz korijena promijene izopačeno stanje njihovih naroda, a ne da se upuste u takvo stanje i da ga “krpe” iznutra pod izgovorom reformi i popravke stanja. Bolest širka se ne može popraviti već se mora sasjeći u korijenu… i zato je prema njima (poslanicima) i njihovim sljedbenicima ispoljavana mržnja i neprijateljstvo i ezijećeni su na Allahovom putu.
Da je dava Poslanika, sallallhu alejhi ve sellem, bila samo reformatorska, u smislu rješavanja određenih problema poput siromaštva, fesada (nereda) i zaostalosti – kako to mrmljaju određeni racionalisti, vlasnici “prosvjetljenih” misli – bez obznanjivanja odricanja od mušrika i njihovih širkijata4, i bez da on, sallallahu alejhi ve selem, i vjernici stanu u jedan saff koji je nasuprot saffu neprijateljski raspoloženih nevjernika, i uz to im govori:
قل يا أيها الكافرون لا أعبد ما تعبدون
“Reci: ‘O vi nevjernici, Ja ne obožavam ono što vi obožavate'…”
pa sve do kraja sure… da je stvar bila takva ne bi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe zadesio ezijet niti bi imali potrebe za hidžrom i napuštanjem njima najdražeg mjesta, i ostali bi sigurni u svojim mjestima.
Jedan od njih piše u dnevnom časopisu, pokušavajući da štap uhvati na sredinu – kako se to kaže – i govori kako je selefija, ali kritikuje selefije džihadiste – kako on naziva sljedbenike ovog menhedža – kao da želi selefizam bez džihada!
Selefije džihadisti su se izložili raznoraznim udarima stoga pomenuti traži selefizam kojeg neće napadati taguti, pa kada je pogledao lijevo i desno našao je ono što traži u “zakrpljenom reformatorskom” selefizmu koji se utapa u društvo i topi u njemu.
Čovjek kojeg sam spomenuo je bio zajedno sa mnom na ispitivanju kod Allahovih neprijatelja. Svako od nas je dobio po nekoliko “štapa” i završio u izolovanoj ćeliji u periodu od tri sedmice. Nakon toga izašao je sa ovim “reformatorskim” i “prosvjetljenim” idejama i počeo kuditi selefije džihdiste i odricati se od njih.
Takvim smo našli iskušenja i zatvore… ili daju rezultate ili slome čovjeka.5
Polahko o “selefija reformatoru”, nisi nešto okusio, tek nekoliko biča… Zar misliš da ćeš “klanjem” svoje braće davanjem ovakvih izjava i odricanjem od ovog menhedža kojeg si kao kurban položio zadovoljstvu taguta, ostvariti ono što želiš i čemu žudiš?! Zaista si miskin6 ako tako misliš.
Možda su udarci koje smo zajedno dobili bili malo bolni jer tagut koji je držao bič nije vodio računa gdje će bič pasti; po glavi, licu, prstima ili drugom mjestu. Zato nije čudno što nakon toga u časopisu kažeš iznoseći laž o selefijama džihadistima: “Ovaj pokret je nakon udara vlasti po njima počeo slabiti, stoga sada vrši kompletne promjene i preispitivanja u svojim osnovama i svome toku, a veliki broj pojedinaca ovog pokreta se povratio od svojih ideja i načina ophođenja.”
Ti u stvari ovim riječima ciljaš na tvoj pokret nakon nekoliko udaraca, a ne naš selefijsko džihadijski pokret kojeg je Allah blagoslovio i kojeg su iskušenja samo još više rasplamsala. A nema boljeg dokaza od toga što nakon napada u Njujorku i Vašingtonu, trpi najžešće udarce od svih zemaljskih snaga, ali to je njega još više ojačalo, još više se proširio i rasplasao… Veliki broj sinova naše generacije nije osjetio slast ponosa, niti spoznao ispravni put i suštinu borbe između istine i laži osim nakon tih napada.
Ali, poraženim i posustalim, iskušenja samo još više povećavaju njihov poraz i posustajanje, a udarci povećavaju pokornost (tagutima) i poklanjanje (njima).
Ljudi su se nakon ovih napada – kako kaže vođa mudžahida danas – podijelili na dva tabora, stoga, kamuflantima nema mjesta za kamuflažu. Njihovo pretvaranje neće imati prođe kod omladine ovoga ummeta, niti će neprijatelji biti zadovoljni ovim “prosvjetljenim” umovima koji su se otvorili njihovoj civilizaciji i kulturi. Njihovo izvitoperavanje najčvršće spone islama i nelagosnost da ispolje suštinu ove vjere koja je došla da uništi neprijatelje koji se bore protiv nje, kako to jasno kaže naš uzor, sallallhu alejhi ve selem, kada je još na početku svoje dave otvoreno rekao nevjernicima plemena Kurejš koji su se na svaki način borili da utrnu svjetlo islama: “O skupino Kurejšija, došao sam da vas uništim.”
… sve to neće zadovoljiti tagute, opet neće biti zadovoljni njima zbog udaljavanja od tevhida i priklanjanja nevjernicima i mušricima. Pa zar kolovođa kufra i obožavalac krsta nije jasno poručio: “Ili si s nama ili protiv nas.” Kada bi ispravno pojmili ono što im dolazi od Allaha onda bi shvatili riječi Uzvišenog:
ولن ترضى عنك اليهود ولا النصارى حتى تتبع ملتهم
“Ni Jevreji ni kršćani neće biti zadovoljni tobom sve dok ne budeš slijedio vjeru njihovu.”
Lupetanja ovog čovjeka me podsjećaju na jednog ahmaka koji je zajedno sa nama bio u zatvoru. Pored toga što se nije slagao sa našom davom i menhedžom, divio se našoj čvrstini i odlučnosti te, stoga, nije dozvoljavao sebi da napada nas ili našu davu, već se prema nama odnosio sa poštovanjem i respektom. Međutim, kada mu se iskušenje odužilo i tagutima podnosio molbe i molbe, on i oni sa njim koji nisu shvatili suštinu dave poslanika – došao mu je rođak i obavijestio da vlasti kažu: “Kako da ih oslobodimo kad nas tekfire” “Odvojite se – kaže mu rođak – jer oni ne prave razliku između vas i onih koji tekfire vlast.” Tada se čovjek preokrenuo, počeo je mrziti nas i našu davu, pa je nekoliko puta pisao – kao ovaj naš drug u časopisu – kudeći nosioce ove dave, opisujući ih pogrdnim nazivima i imenima. Mislio je da će time zadovoljiti Allahove neprijatelje te da će mu se smilovati… Tako mi Allaha, nije izašao iz zatvora osim nakon što smo mi ponosito izašli sa svojom davom odričući se od taguta i njihovih širkijata.
Stoga, danas, kada se svijet podijelio na dva tabora, štap se više ne može uhvatiti na sredinu: Ili si za džihad i mudžahide, ili za kravlje repove (ovdje autor aludira na hadis: “Kada se budete bavili zelenaštvom (kamatom), i uhvatite se za kravlje repove i zadovoljite se zemljoradnjom i napustite borbu na Allahovom putu, Allah će na vas spustiti poniženje koje neće podići dok se ne vratite svojoj vjeri”, hadis bilježi Ahmed, op.PV.). Oni koji ono što je bolje mijenjaju za nešto što manje vrijedi, bit će opravdani kod Allaha ako su bili potlačeni i ako su svoje jezike suzdržali od vrijeđanja i potvaranja mudžahida i napada na njihov menhedž. Međutim, oni koji izokreću činjenice pa spas ummeta vide u držanju za kravlje repove a u džihadu vide krutost i ćorsokak, te na osnovu toga šire poziv na preispitivanje, “reforme”, “otvorenost”, i tako dalje, kajaće se onoga dana kada im kajanje neće biti od koristi.
Riječi koje je Es'ad ibn Zurare, radijAllahu anhu, uputio svom narodu – pored toga što je bio vrlo mlad – ukazuju na duboko shvatanje suštine ovog menhedža. Naime, Es'ad ibn Zurare je uhvatio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za ruku prije nego li će mu ensarije dati prisegu kako bi vidio jesu li ensarije shvatile ovu činjenicu, a ne kako bi ih demoralisao ili ostavio na cjedilu, pa im kaže: “O Jesribljani7, davanje prisege njemu znači sukobljavanje sa svim arapima i ubojstvo vaših najboljih. Pa, ili ste ljudi koji će osaburati na tome, a ako je tako onda mu dajte prisegu, ili ste ljudi koji se boje za sebe, a ako je tako onda odustanite i pojasnite, to će biti preče kod Allaha za vaše opravdanje.”
Tada ensarije rekoše Es'adu: “Makni ruku o Es'ade, tako nam Allaha, nećemo izostaviti ovu prisegu.”
I mi kažemo ovom čovjeku i njemu sličnim od suvremenjaka koji se stide da obznane suštinu svoje vjere, ili je izvitoperavaju i odvajaju se, odričući se od nosioca ovog menhedža, želeći da zadovolje neprijatelje ove vjere… Kažemo im pored toga što se veliki broj naše braće, nosioca ovog menhedža, proganja i trpi udarac za udarcem:
O vi, sklonite se! Tako nam Allaha, nećemo izostaviti ovu prisegu!
Napisao: Šejh Ebu Muhammed el-Makdisi
Preveo: Aziz Billah
Fusnote:
1 Menhedž – pravac, put, metodologija
2 Ezijetiti nekoga – vrijeđati, ponižavati, omalovažavati nekoga
3 Dava, davet, dawa – pozivanje u islam, islamsko misionarstvo
4 Širkijat – djelo širka, tj. pripisivanja Allahu suparnika u vlasti, moći, zakonodavstvu…
5 Tj. nakon zatvorskih iskušenja čovjek postane čvršći i postojaniji ili popusti u vjeri
6 Miskin – jadnik, onaj koji je u potrebi za nečim
7 Jesrib – staro ime za Medinu
